петак, 1. април 2011.

U IME NACIJE

Ko je urekao
rodjene za čuda
da počinju
gde su bili
po teoriji relativeta
i gravitacije
zbunjeni Prometeji
ateisti i vernici
sanjaju svet
na račun čovečnosti
u ime nacije.



Slobodanka Živković

POEZIJA S MESOM

Ko ima
izoštreno uho
širom otvorene oči
i ruke ispružene napred
i um za sutrašnjicu stvoren
čuće
kako zavija
(oštar krešendo)
kao jednom sirene
na današnji dan
videće
kako crna nevidljiva
vijuga preko planina
i okeana
prelazi male
i velike reke
zalazi
u najdublju prošlost
znaće
sve o radosti onih
koji sanjaju da su mrtvi
ali šta mari
i mesec se pomerio
u gušećoj ekstazi
i okean se propeo
na gradove od skeleta
ne mora da bude ljubavi
ne mora da bude dobrote
ne mora da bude oproštaja
poezija s mesom
(ukus sutrašnjice)
pisaće se
naopačke
‚‚pazi ujeda‚‚
dan
koji sviće.


Slobodanka Živković

Knjige: DVA VIDIKA Slobodanke Živković

Autor: Slobodanka Živković
Delo: DVA VIDIKA, Izabrane i nove pesme
Izdavač: Centar za kulturu i umetnost Aleksinac, 2010
Recenzent: Duška Vrhovac

U VLASTI ŽIVOTA

Knjiga „Dva vidika“ je četvrta knjiga Slobodanke Živković. Sa svoja četiri ciklusa (Pratišina, Doba bdenja, Dva vidika i Senka i san) ona predstavlja izbor od 50 pesama u koji je autorka iz prethodnih knjiga uvrstila samo dvadesetak, verovatno njoj najdražih ostvarenja (Usred graje, Na sapima vajarevog konja, Nepočin, Javna pesma, Putnik, Dva vidika, Divlje reke, Glasovi, Glasovi, Snohvatica, Naša je tajna, Bez povratka, Slika, Odzvon, Ljubav, Monah i kiparis, Berači grožđa, Senka i san, Sutra).
Tih dvadesetak, ranije objavljenih u knjigama Odzvon (1997.), Podrivanje tišine (2004.) i Divlje reke (2007.), sa trideset novih pesama, koje su mogle biti objavljene i kao posebna zbirka, ovaj izbor čini nepretencioznim, jednim od mogućih, koji veći prostor i pažnju poklanja novom, nego već poznatom, i koji čitaocu u istoj ili čak većoj meri, predočava novu fazu pesnikinjog stvaranja nego što daje pregled njenog „minulog rada“, istovremeno pokazujući da kontinuitet postoji i da je autorski put Slobodanke Živković put uspona.
Trideset novih pesama, dosada neobjavljenih, svedoče o dospevanju autorke u zrelo stvaralačko doba, kada se prednost daje sažetosti, pesničkoj preciznosti, jezičkoj čistoti i autorskoj samosvojnosti. U njima je Slobodanka Živković pokazala (može se reći i dokazala) da joj bavljenje poezijom nije samo hobi, već nasušna potreba, osvojena hrabrost da na bogatom i šarenom vašaru savremene srpske poezije i ona ponudi ono što ima, ono u šta je sigurna i u šta veruje da se neće izgubiti u tom mnoštvu niti ostati neprimećeno.

Ova pesnikinja sasvim jednostavno objašnjava svoje opredeljenje da, nad svime čime se u životu bavila i čime se sada bavi, prednost da poeziji:

Nju ne moram dozivati,
S njom se ne moram opraštati
U pravom času našla se uz mene
I bila sa mnom sretna i nesretna
Kao vazduh prozirna, neprimetna
Putovala je sa mnom po svetu
sa istim zavežljajem
...
I koliko god pesnikinja vlada pesničkim govorom toliko on vlada njome. Za nju je poezija reč koju mora da „kane sa jezika svojega“, a samo reč koja mora da se kaže može „odvesti u oko večnog gledanja“.
Stihovi kojima se ovaj rukopis završava, pod običnim naslovom „Sutra”, ukazuju na to da pesnikinja, ma koliko mestimično sklona pesimističkoj viziji sveta, tradicionalnoj patetičnosti i viđenju života kao puta kroz dolinu plača, ipak uspeva sve to da prevaziđe i da umesto kataklizme sutrašnjice sluti sutrašnjicu kao pogaču, poričući tako uvreženo i prihvaćenije verovanje da se život završava smrću, i uveravajući nas da se život ipak nastavlja životom, ne samo u figurativnom smislu.

Zato što sam u vlasti života
Sumrak nema nikakvo značenje
Osim figurativnog
I ja ne mogu ništa drugo
Nego da se uprkos opasnosti
Ugnezdim u osećanju
Da sutra stiže! Sutra
Dan kao pogača.

Književnost i poezija, dakle, nisu jedino čime se Slobodanka Živković bavi, ali njeno bavljenje poezijom nije slučajno. Poezija je za ovu autorku siguran izbor po prevashodstvu, sklonište, mesto susretanja sa svetom, realnim, onakvim kakav je neovisno od naše volje, i sa sobom samom, nepatvorenom, u pokušaju da sačuva sopstvo, a da se ipak prilagodi postojećem svetu koji ona, svesna je toga, ne može izmeniti. To prilagođavanje pesničkog subjekta nije lako već se događa onako kako se voda prilagođava obliku posude u kojoj se nalazi, mudro, bez rezignacije i velikog otpora, prihvatajući formalni oblik i pojavnost, ali uspevajući da zakloni i sačuva sopstvenu prirodu, ono što je lično i pojedinačno, njemu dato i, kao takvo, prihvaćeno i kao izbor i kao sudbina - dragoceno i neponovljivo.

I dva vidika, na šta nas već sam naslov upućuje, svesni su izbor poetskog subjekta, bilo da je u pitanju vidik spoljni ili onaj nutarnji, ovaj zemni ili onaj uzvišeni, vidik osame ili pripadanja. U tom smislu ovaj naslov je adekvatno odabran i mogao bi biti naslov celokupnog pesničkog opusa Slobodanke Živković. Naslovi svih ciklusa su preuzeti naslovi istoimenih pesama koje se na taj način izdvajaju. To, međutim, nisu uvek i najbolje pesme. One su, zbog nečeg što samo autorka zna, njoj drage toliko da ih izdvoji i kao naslove ciklusa.

Bez dvojbe može se ustvrditi da je izbor pesama Slobodanke Živković „Dva vidika“ poetska zbirka modernog senzibiliteta. Međutim, iako je jedna pesma posvećena pesniku sopstvene generacije, „balkanskom pevaču“, a neke pesme se „oslanjaju“ na modernu mističnost Vaska Pope, tragizam stiha Branka Miljkovića ili stvarnosni stih Petra Miloradovića, izvesno je da je ova knjiga mesto susreta sa autorom koji se „kalio“ negde na Balkanu s kraja dvadesetog i početkom dvadesetprvog stoleća, ali uz vatru Himne ljubavi sročene kao poslanica Apostola Pavla Korinćanima i srednjevekovnog srpskog stiha. Na dobar način srele su se ovde modernost i tradicionalno pevanje. To možda najbolje ilustruju sledeći stihovi:

Usamljenost pali cigaretu.
Pesnikove retko upotrebljavane reči,
Pred samo svitanje teške su kao kamen.
Hoću li pogasiti sve druge žeđi
Ako ih dopišem ispod bledog reda na papiru,
Ili da zabodem olovku u vazduh
I odgurnem splav!

Slobodanka Živković je hrabro odgurnula svoj poetski splav nazvan jednostavno ali mnogoznačno „Dva vidika“, a u kojim sve lukama će on pristati, i šta će na svom putu sve doživeti, videćemo. Taj deo određuju publika, izbirljiva i zatrpana ponudom, i kritika, neodređena i nimalo hrabra, često nestručna ali autoritativna, pristrasna, ili još gore, na razne načine kompromitovana. A put pesme je najsličniji putu neposlušnog deteta. Zato, po mom mišljenju, autor svoj deo posla završava objavljivanjem rukopisa. Vi ćete, naravno, reći, da tu tek počinje. I bićete u pravu - i vi – makar koliko sam u pravu ja.

Duška Vrhovac

SREDNJI PUT

I vidim:
Samo još nekoliki
usamljeni stubovi
svetlosti
u ovom svetu bez svetosti
zrače
zapretenu tajnu
mogućeg spasa.

I vidim:
Oca i Tvorca
na pristojnom odstojanju
od vriske zemaljske
od glavosečkog panja
od zajedničkih grobnica
od viška govora
od pečurkastih vizija
od đavolovih terazija.

I duše pravednika
vidim
kako iščekuju
na koju će stranu da prevagne.

Samo nigde više
ispod okamenjenih naslaga
netrpeljivosti i mržnje
i nezajažljivih apetita
ne vidim
srednji put
u prostranstvo
neminljive lepote
ljubavi.


Slobodanka Živković