понедељак, 6. децембар 2010.

DVA VIDIKA, 2010

Sajam knjiga, Niš, 02.12.2010.g.

Nova knjiga poezije DVA VIDIKA, autorke Slobodanke Živković,
u izdanju Centra za kulturu i umetnost iz Aleksinca.

уторак, 3. август 2010.

NEPOZNATA FUGA

Kažem vam, dobro je što ste tu,
Što slušate moje ćutanje, tu i tamo tugu
Zbog laži u računu bez očiju i jezika.

U meni ima toliko neprerađenih snova,
Ali više ne smem negoli što ne umem da pomislim,
Bekstvo od sebe je nepoznata fuga.

Kažem vam, neizrecivo mi je drago što ste tu,
Umesto uz postelju za noćni san tablete
Dok kiša pada u dugu, dugu noć...

MILOSTIVO VEČE

U opasnoj pukotini vavilonske kule
Sve ima licemernu pamet.
Neko nas je izmenio i razotkrio,
Puno je zimogrožljivih zagonetki.

Na vrhu jezika crno na belo:
Ovo uopšte nije mirno mesto*.

Pod okom mi zatitra mišić.
Noć ne može biti noć ako mi to nećemo.
Možda je došao čas da zatreperimo
Kao milostivo veče, da se prepoznamo
Između svojih i tuđih namera.
U mom odanom jeziku još uvek je jedna pesma
Koju je, davno, trebalo reći uz muzuku.



*Petar Miloradović

UZGRED

Suviše siti, premalo gladni,
Svečano od večeri do večeri,
Od jutra do jutra i nikud dalje,
Tražimo prijatan položaj
Za svoje umorne tajne.

Uzgred, nesvesni svoje razgolićenosti,
Porukom, pesmom, pitanjem tami,
Postajemo neumoljivo povezani
Jednim novim uzalud koje se kuca
Kroz milion elektronskih ćelija
Spojenih u jedan bol, spreman na sve što dolazi
Iz bilo kog izgubljenog grada sred noći.

JAVNA PESMA

Između dva bola,
u noći koja ne može opstati bez beline,
sakupljam sva svoja zavaravanja
i odričem se reči za molitvu veka,
jer, u ovom duboko urezanom sečivu sna,
uzalud čaraju poetike
kada o tome ćuti ptica zajednička.
I uzalud jedan svetao krug
obilazi nebesne riznice
i krade zvezdane kiše
kad svako spava u svome svetu
a svet izvan njega.

U SREDIŠTU

Nevidljivi dan, nevidljiva očiglednost,
Nasumično otvaranje, nemir i traganje:
KO; ŠTA; KAKO. Ili: ŠTA; KAKO; KO.*
U središtu, pesnikova protivsumnja:
Preruši se da bi postojao!

Sve se to hrani iz svoje skrivene pozadine
I može se odnositi i na jedan običan ručak,
Ni jednoj ulici se ne može pogledati do dna.

I nebo je mimo čoveka na zemlji,
Ali ima svoje stalno mesto za našim stolom
A za sve to ni pitanja ni odgovora.


*Petar Miloradović

DOBA BDENJA

Između zanosa i odricanja
Besprekoran u svojoj sumnji
Promišljaš jučerašnju misao.
Najviše odgovara brujanju svemira
Doba bdenja -
Prepoznaje šta nam je dato za utehu,
U njemu ništa nije izgubljeno – zasada.

NA SAPIMA VAJAREVOG KONJA

`` Eto ti``, pesniče!
Tamnija sam za još jedno bdenje.
I srećna, kao ti
Po povratku sa Sadoveanuove česme.

I uzalud cvili crni pas sa druge strane praga!
Uzalud ribe iz Biblosa kidišu na moju rožnjaču!

Sa ovim suncem ispod puti,
I ovom žeženom belinom,
Što se pretače u grč između sna i jave,
Na sapima vajarevog konja,
Ja ću još koju noć dalje
Od svojih mahnitih snova
Pre nego što žrtvujem svetlost.


``Balkanskom pevaču’’ B.R. Milanoviću

USRED GRAJE

Svakodnevno dobrota se Božija opovrgava.
Od beline šljunka do modrine svoda
Zvezdano nebo svedoči iskustvom otaca:
Posle pesnika ne ostaje stih
Već njegovo neočekivano tumačenje.
Život se objašnjava bez prestanka
S nekoliko nepovezanih simbola.

UOBRAZILJA

Pesnici nisu hrabar svet
Onoliko koliko se misli.
Ili nisu onoliko koliko to
Njihova poezija od njih traži.
Izričem vidike na praznu hartiju:
Vidik prošlog, vidik sadašnjeg,
Vidik budućeg i vidik svevremenog
I sve se to produžuje u meni,
Postaje moj nemir,
I tako do danas,
I sve tako - čini se - do kraja,
Do beskonačnosti.